Dobro došli u zavičaj
Page Title
Tucanje, jedna od sedam mjesnih zajednica koje čine opštinu Petnjica

Tucanje, jedna od sedam mjesnih zajednica koje čine opštinu Petnjica, je smješteno na zapadnom dijelu njene teritorije. Karakterističnog je reljefa. Sa istočne, sjeverne i zapadne strane je oivičena kosama, a središnim dijelom, sve od podnožja zaseoka Hazana do Bioče, koja je njena južna granica, proteže se ravnica, kojom protiče rijeka Tucanjčica, koja se ulijeva u Lješnicu a ova u Lim.

Mjesnu zajednicu čine zaseoci : Tucanje, Vrševo, Hazane, koje je po nacionalnom sastavu mješovito, pored Bošnjaka u njemu žive i Srbi i Crnogorci, zatim zaseok Orahovo, Bare i Lješnica, u kojoj žive isključivo pravoslavci. Centralno mjesto mjesne zajednice zauzima  zaseok Mahala, koja je i centar mjesne zajednice, ne samo zbog geografskog položaja, već što se u njemu nalaze i ustanove značajne za funkcionisanje zajednice. U Mahali je osmogodišnja škola, čiji istorijat datira još od 1922.godine, kada je bila sagrađena četvororazredna škola koja je tokom Drugog svjetskog rata zapaljena. Vaspitno-obrazovni proces u ovoj mjesnoj zajednici se nastavlja po oslobođenju, kada škola nastavlja sa radom u kući Milisava Veljića, sve do 1948.godine, kada je izgrađena nova školska zgrada od tvrdog materijala, i koja kao četvororazredna, a jedno vrijeme kao petorazredna i šestorazredna radi sve do školske 1973/74.godine, kada postaje samostalna osnovna škola, koja te godine upisuje 425 učenika raspoređenih u 16 odjeljenja. Ovaj podatak o broju upisanih učenika ove školske godine pokazuje da se narod zadržavao na ovom prostoru, i može se reći da je to bilo vrijeme blagostanja za stanovništvo Tucanja kao i šire društvene zajednice.  Stanovništvo nije imalo potrebu za potragom, ekonomski boljeg mjesta za život. Istina u drugoj polovini 60-ih, kada se otvorila mogućnost za odlazak na privremeni rad u zemlje zapadne Evrope, naročito u Njemačku, mnogi su sa područja ove mjesne zajednice prihvatili taj izazov, ali nijesu vodili porodice. Oni koji nijesu otišli na rad u inostranstvo nalazili su zaposlenje u  beranskim preduzećima u kojima su solidno zarađivali, a stizali su obrađivati i svoja imanja. Period stabilnosti traje sve do polovine 80-ih, kada počinju politička previranja praćena ekonomskom krizomm koja će u završnici dovesti do raspada Jugoslavije sa katastrofalnim posledicama. Stanovništvo se počinje pomjerati prema većim centrima u potrazi za boljom egzistencijom. Broj stanovnika iz godine u godinu znatno opada, a to najbolje pokazuju podaci iz knjige Šata Hajdarpasića « Skolstvo Gornjeg Bihora », o broju upisane djece u Osnovnoj školi « Tucanje », među kojima je i podatak da je školske 1988/89. upisano 292 učenika .

 Najintenzivnije iseljavanje sa područja ove mjesne zajednice, a i Bihora, se događa početkom 90-ih godina prošlog vijeka, kada počinju katastrofalni ratovi izazvani raspadom Jugoslavije. Istina, u Crnoj Gori nije bilo rata, ali se refleksija krvavog rata u Bosni i Hercegovini itekako osjetila na ovom prostoru, gdje žive Bošnjaci, čija je bezbijednost bila ugrožena. Iseljavanje koje je započelo tada traje i danas. Danas u Tucanjama žive većinom staračka domaćinstva. Mladih je vrlo malo, što najbolje ilustruje podatak o broju upisanih učenika  u Osnovnoj školi «  Tucanje » u školskoj 2012/13, kada je upisano 56 učenika u centralnoj školi i 10 u područnom odjeljenju Hazane. Uporedbom podataka o broju upisane djece školskih : 1973/74, 1988/89. i 2012/13, može se najbolje pratiti kako je tekao proces iseljavanja sa ovog područja. To pokazuje i podatak sa popisa stanovništva iz 2003.godine, kada mjesna zajednica  Tucanje  broji 835 stavovnika, i to : Tucanje sa Barama i Mahalom 378, Orahovo 130, Vrševo sa Hazanama 267 i Lješnica 60 stanovnika. Danas bi stanje bilo daleko gore, jer iseljavanje nije prestajalo sve do danasnjih dana. Sada u Tucanjama žive starije osobe i vrlo mali broj mlađih koji čekaju prvu priliku da napuste svoj kraj i potraže bolje mjesto za život. Nažalost, ista je situacija i u ostalim mjesnim zajedncama Bihora.  

Ranije, kada su vladale bolje ekonomske prilike i, naravno, kada su prohtjevi ljudi bili skromniji, u ovoj mjesnoj zajednici uslovi za život su bili solidni. U centru mjesne zajednice je radilo nekoliko prodavnica, a bilo ih je, makar po jedna, i u ostalim zaseocima što je bila velika olakšica za stanovnike ove mjesne zajednice. Danas na ovom području nema niti jedne prodavnice, zatvorena je, zbog malog prometa, i ona od Zemljoradničke zadruge «  Petnjica «  koja je u centru mjesne zajednice počela sa radom još ranih 70-ih, prvo u privatnoj kući Sava Veljića, potom u kući Sejda Babačića, a kasnije u novom objektu, sagrađenom za potrebe : prodavnice, ambulante, kao i kancelarije za Mjesnu zajednicu. U vrijeme socijalizma, kada je privatno poduzetništvo bilo vrlo rijetko, na području Tucanja su postojale dvije stolarske radionice, čiji su vlasnici Bajram Babačić i Ramiz Šabotić, za sve, tada, rađene kuće izrađivali podove i stolariju. Interesantno je pomenuti da je elektrifikacija ove mjesne zajednice izvršena prilično rano, negdje početkom 60-ih godina prošlog vijeka.Od 18.jula 1981.godine, na oduševljenje naroda ovog kraja, saobraća autobus na liniji Berane-Tucanje, što je bilo veliko olakšanje za mnogobrojne radnike sa područja ove mjesne zajednice koji rade u beranskim preduzećima. Nijesu više morali pješačiti do « Duljkove stanice »,a dobijali su i na vremenu, koje im je bilo dragocjeno jer su morali obrađivati i svoja imanja. Tada počinje i masovno školovanje omladine sa ovog područja, koji su zbog slabog saobraćaja prema Beranam, bili prinuđeni stanovati u gradu, sto je opterećivalo budžete domaćinstava sa ovog područja. Otvaranjem autobuske linije stvorila se mogućnost za svakodnevnim putovanjem do škole i nazad. Autobuska linija je značajno doprinijela poboljšanju kvaliteta života građana ove mjesne zajednice. Nažalost, petnaestak godina kasnije, kada je, usled iseljavanja, drastično opao broj stanovnika, autobuska linija za Tucanje je obustavljena, a preostalo stanovništvo došlo u situaciju da ako treba otići po osnovne životne namirnice ili do ljekara treba uzeti taksi. No bez obzira što autobus više na ovoj liniji ne saobraća, i danas se održavanjem narodnog skupa (vašara) 18.jula, kod škole u Tucanjama , čuva sjećanje na prvi dolazak autobusa u ovu mjesnu zajednicu.   

U Tucanjama je, takođe, 80-ih godina prošlog vijeka počela sa radom i ambulanta, koju je, u privatnoj kući Hajriza Babačića, otvorio beranski Medicinski centar. Otvaranje ambulante, u kojoj je svakodnevno radila medicinska sestra i jednom sedmično dolazio ljekar, bilo je od velikog značaja za narod ovog kraja. Na svu sreću ambulanta, u kontinuitetu, radi sve do današnjih dana, kada se može reći da je i najpotrebnija, obzirom na nikakvu saobraćajnu komunikaciju sa Petnjicom i Beranama i na starosnu strukturu stanovništva ove mjesne zajednice. Godine 1982, realizovan je projekat vodovoda za potrebe Osnovne škole « Tucanje ». Dovedena je voda iz mjesta zvanog Doline, udaljenog oko 500 metara od škole, a trenutno je u izgradnji vodovod kojim će doteći voda sa izvora na Murovskoj luci, i napajati oko 500 domaćinstava. Ovaj projekat zajednički rade mještani Tucanja, Godočelja, Johovica I Radmanaca, uz pomoć Vlade Crne Gore koja donira cijevi. Glavna linija, od Murovske luke do Koraćkog krša je duga 13km, i to je trnutno najveći projekat ove vrste u državi. Do sada je urađena kaptaža i iskopano oko 3km kanala u kojem su položene cijevi, jedna precnika 200mm za Tucanje, Godočelje i Johovice, i jedna od 150mm za Radmance. U drugoj polovini 90-ih prošlog vijeka izgrađen je, za Bihor a naročito za Mjesnu zajednicu Tucanje, značajan putni pravac kroz Bioču, čime je olakšana saobraćajna komunikacija sa Beranama, a posebno sa Bijelim Poljem, jer se do tada do Bijelog Polja moralo putovati okolo, preko Police i Berana.

Što se tiče početka obrazovanja naroda ovog kraja, može se zasigurno reći da ono datira još od izgradnje mejtefa u mjesnoj zajednici Tucanje, na mjestu zvanom Ulica, za kojeg se može reći da je bio prva obrazovna ustanova ovog kraja u kojem je počelo prvo opismenjavanje i vjersko obrazovanje. Poslije Drugog svjetskog rata, religija je bila zapostavljenja, čak je 1948.godine i zakonom zabranjen rad mejtefa, te zgrada mejtefa nije korištena za potrebe vjeronauke, u njoj se okupljala omladina organizujući priredbe i druge vrste zabava. Zgrada mejtefa prepuštena zubu vremena je počela propadati, da bi 1971. bila porušena a materijal iskorišten za izgradnju jednog dijela škole u Tucanjama.

Početkom 21.vijeka, 2003.godine, mjesna zajednica Tucanje se sa svijetom povezuje i telefonskim linijama. Mnoga domaćinstva dobijaju telefonske brojeve, što takođe doprinosi boljem kvalitetu života građana ovog područja.

Danas Tucanje, vizuelo, odaje utisak jedne sređene i bogate sredine, ali je ono ustvari siromašno, jer nema onog najdragocjenijeg-naroda. Na sve strane se mogu vidjeti prelijepe kuće, opremljene raskošnim namještajem i sa lijepo uređenim dvorištima. Nažalost, gotovo tokom cijele godine su prazne. U njima se živi mjesec dana, tokom godišnjih odmora, kada se u ovaj kraj slije mnogobrojna dijaspora rasuta po cijelom svijetu.

Svake godine kada se rasuti narod ovog kraja okupi u zavičaju, pokreću se razne ideje sa željom da se nešto uradi za dobrobit rodnog kraja. Tako je bilo i proteklog ljeta. Na inicijativu Muhameda-Mula Šabotica pokrenuta je ideja o izgradnji džamije u Tucanjama na mjestu zvanom Ulica. Ideja je dobro prihvaćena i kod dijaspore i kod stanovništva ove mjesne zajednice. Daće Bog i da se realizuje !    

Tucanje, jedna od sedam mjesnih zajednica koje čine opštinu Petnjica, je smješteno na zapadnom dijelu njene teritorije. Ka ... Čitaj dalje

Ovako će izgledati naša dža...
Ovako će izgledati naša dža...

Planovi džamije u Tucanjama

... Čitaj dalje

Konačno, Tucanje će dobiti svoju džamiju. Na inicijativu Mula Šabotića, dana 08.08.2015 održan je skup građana sela Tucanja ... Čitaj dalje